Intervju sa Nikolom Vučićevićem, grafičkim dizajnerom
“Borite se za svoje ciljeve”
Nikola Vučićević je uspešni grafički dizajner. Posle uspešne karijere u Srbiji, otisnuo se put neizvesnosti i rešio da sa suprugom Jelenom gradi karijeru u Americi. Za kratko vreme postao je vrlo priznat i cenjen u svom poslu. Na listi je 100 najboljih dizajnera u Americi za 2016. godinu. Nedavno dobijena nagrada “A Design Awards Platinum” predstavlja krunu uspeha u njegovom dugogodišnjem radu. U razgovoru za đurđevak.com priča o odlasku iz Srbije, životu u Americi, druženjima u Čikagu i uspehu koji je ostvario.
Đurđevak: Verujem da recepta za uspeh nema, ali koja je za vas ključna reč kada je u pitanju ostvarenje snova?
Nikola: Da, to ste u pravu, recept ne postoji i svaki čovek uspeh tumači na drugačiji način. Za Jelenu i mene kao emigrante, postoji tačno određen put za asimilaciju i mi smo to poštovali. Krenuli smo od nule. Rešenje je poštovati staru filozofiju: Koliko znaš, toliko vrediš! Imali smo cilj pred sobom i bili smo istrajni da, oslonjeni samo jedno na drugo, taj cilj ostvarimo. Ključna reč je fokus. Zamislite gde biste voleli da budete u budućnosti, saznajte šta je potrebno da to ostvarite i dajte baš sve od sebe da to postignete.
“Danas se bavim svojim poslom, kao što sam oduvek i želeo, imam ugodan život, nova iskustva i zato verujem da sam uspešan i ostvaren,” kaže Nikola.
Đurđevak: Koji trenutak vam je bio najteži kada ste odlučili da odete iz Srbije putem neizvesnosti i ni iz čega stvorite nešto?
Nikola: Bilo je teških momenata, ali ne toliko teških da bismo odustali. Ostali smo u jednom trenutku sa par desetina dolara i bez prenoćišta za naredno veče, ali i to je prošlo. Jelena i ja smo znali da će teški momenti proći, jer smo pred sobom imali fokus na stvari koje dolaze na svoje mesto. Mislim da to nije recept za emigrante, već dobar pristup životu uopšte.
Konkurs koji je raspisalo Ministarstvo kulture 2010. godine, na koji je, pored ostalih, bio pozvan vajar Nikola Vukosavljević, izuzetan umetnik, ugledni profesor, bivši dekan Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu. Umetnik koji je dugogodišnju karijeru posvetio istraživanju naših manastira, srpske srednjevekovne umetnosti i heraldike, dok je naš sagovornik imao iskustvo rada na izložbi riznice Manastira Hilandara, povodom osam vekova osnivanja tog manastira. Izložba se održavala u Muzeju primenjenih umetnosti i bila je to jedna od najvećih izložbi od njegovog osnivanja.
Đurđevak: Dizajnirali ste ordenje Republike Srbije. Učestvovali ste na festivalima kao što su Grifon i Mikser. Kakva su vam bila iskustva?
Nikola: Rad na ordenju je bio sjajno iskustvo. Na predlog profesora Vukosavljevića smo udružili snage i znanje. Bio sam zadužen za digitalnu ilustraciju, prezentaciju i dizajn knjige. Na ordenju smo radili dva meseca svakoga dana. Za tu priliku napravili smo: Orden belog orla, Orden za zasluge i Sretenjski orden, sva tri predloga su usvojena. Ponosan sam na taj projekat.
Pomenuti festivali su izuzetno snažna smotra srpske odnosno balkanske kreativne scene. Na Grifonu sam bio prisutan još kao student, od 2004. dok sam se na Mikseru predstavio 2009. izložbom “Up Down Up” koja je tumačila psihološki aspekt delovanja logotipa velikih svetskih brendova u vreme ekonomske krize, bila je pohvaljena od starijih kolega, koji su mi bili uzori.
Đurđevak: Koliko se razlikuje posao dizajnera u Srbiji u odnosu na dizajnere na američkom tržištu?
Nikola: Poslovi su isti, ali se razlikuje poslovna etika, produkcija ili budžeti i mnogo brže se posluje. U Americi poslovni svet brže odgovara na mail poštu, pitanja, koncizno se odgovara. Nemaju problem sa rečima “ne mogu”, jer svaki rizik svode na minimum. Reč “ne” u Americi je dragocena, jer štedi vreme u radu koji nema perspektivu. Zato, lično cenim odgovore “može” i “ne može”.
“Svako treba da ima svoj cilj, kakav – takav, bilo mali ili veliki svakoga dana. I tako iz dana u dan. Borbu za bolje,” navodi Nikola.
Đurđevak: Radili ste na brojnim projektima humanitarnog karaktera?
Nikola: Socijalno angažovani projekti su mi jako važni, kao čoveku. Dizajn je disciplina kroz koju komuniciram i delujem. Izložba u galeriji Stara kapetanija u Zemunu, februara 2008. bila je posvećena promociji prava osoba sa hendikepom. Realizovao sam je sa Udruženjem studenata sa hendikepom iz Beograda. Neki od plakata koji su izloženi kasnije su predstavljeni u Londonu, Rimu i na Grifon festivalu. Danas pomažem humanitarne organizacije kao što su LifeLine Chicago koji radi pod patronatom Njenog Kraljevskog Visočanstva Princeze Katarine, tu je i Our Serbs.
Posebno zadovoljstvo doneo mu je rad sa muzičkim sastavom “Frajle” sa kojima je sarađivao od početka i promocije singla “Štikle” na Trgu Republike, preko titula najprodavanijih albuma, najboljeg sajta, sve što su zajedno radili pretvarali su u zlato. Ponosan je na saradnju sa Nevenom, Natašom, Marijom i Jelenom i sjajno prijateljstvo koje stoji iza uspešne saradnje.
Đurđevak: Veliki uspeh ste postigli 2014. u radu za Tenisku akademiju iz Tokija. Vaš projekat je nagrađen srebrnom medaljom od izdavačke kuće “Graphis” iz Njujorka. Recite mi nešto više o tome.
Nikola: Bio je to veliki izazov. Zbog rada sa ovim klijentom morao sam se dobro upoznati sa japanskom kulturom. Njihov način komunikacije je drugačiji od našeg, ironija i humor na kakav smo navikli tamo ne postoji. Uz pomoć dobre analitike i zahvaljujući klijentima uradili smo plakat koji je doneo afirmaciju njihovom poslovanju i meni kao autoru. Sa tim projektom vinuo sam se među 100 dizajnera u Americi po tumačenju “Graphis-a”. Moja ambicija je uvek bila visoka, kao i želja da moj rad bude prepoznat.
Nikola je na listi World Designer Rankings svrstan među 100 dizajnera za 2016. godinu u Americi. Kada je došao u Ameriku imao je cilj da izgradi ime, što je kroz projekat “Designer and Gentlman” ostvario. Festivali, seminari, udruženja korisna su prečica u afirmaciji. Nagrade poput “Graphis” za najbolju reklamu u 2014/2015, “A Design Award” za 2015. godinu, a nagradu Asocijacije dizajnera za ambalažu i koncept ambalažu (GDUSA Award) dobio je za 2016. godinu. Logo dizajn koji je svrstan u ediciju “Logo Lounge Vol 9 ” i “Trend Report” za 2015. učinile su da Nikolin rad bude priznat i promovisan na različite načine.
Đurđevak: Odakle naziv “Dizajner i džentlmen”? Jesu li to dve reči kojima biste sebe opisali?
Nikola: Da, u jednoj reči. Ali može se tumačiti kao ideja džentlmenstva kao večna, ne kao dress code, već kao ono što nosimo unutar sebe. Ljudi lepo reaguju na to, kako privatno tako i poslovno.
Đurđevak: Dobitnik ste prestižne nagrade “A Design Awards Platinum”, koliko vam to priznanje znači?
Nikola: Nisam mogao da verujem, iskreno. To je takmičenje sa izuzetno jakom konkurencijom. Učestvovao je veliki broj dizajnera i agencija iz 88 država, sa žirijem od 75 članova. Projekat sa kojim sam se takmičio nije bio urađen sa velikim budžetom, a ostvaren je veliki uspeh. Bilo je to kao David protiv Golijata. Kuriozitet je da sam sa svojim timom osvojio prvi platinum, a drugi je osvojila globalna kompanija PepsiCo.
Zbog poražavajuće statistike o američkom načinu života, navikama i filozofiji koja govori u prilog tome da je gojaznost najveći problem sa kojim se suočavaju, rešio je da nađe način da utiče na poboljšanje stanja. Ideja da na tanjiru postoji intervencija u obliku srca u centralnom delu koji bi smanjilo količinu unete hrane, tako je nastao patent i portfolio. Keramički, biorazgradivi tanjir i Smart plate – pametni tanjir koji sadrži BMI pločice i meri temperaturu hrane. Karakteristike tanjira pojačane su aplikacijom na telefonu koji šalje podatke vašem lekaru, na taj način može se pratiti uticaj hrane na telo. Tanjir je dobio nekoliko nagrada za koncept.
Đurđevak: Šta vam srpsko nedostaje, a šta američko u Srbiji? Da li je moguće stvoriti simbiozu i izvući najbolje od ova dva naroda?
Nikola: Nedostaju mi familija i prijatelji. Ovde sam nepune 3 godine, nisam se još vraćao u Srbiju. Ali nas naši posećuju. Simbioza je moguća, najbolji primer je “bratski odnos” Čikaga i Beograda definisanog 2005. godine. Povodom jedanaeste godišnjice Srpski Konzulat u Čikagu organizovao je kulturnu manifestaciju, gde smo uspešno ostvarili poslovne konekcije. Divno je bilo gledati kako se tog dana viore zastave Srbije centrom grada. Lepo je biti poštovan.
Đurđevak: Da li ste se uverili da je Čikago grad sa najviše Srba posle Beograda?
Nikola: Naravno. Velika je prednost živeti u Čikagu, ima toliko divnih ljudi sa kojima delite vrednosti i poglede na svet. Držimo se zajedno, jer su priče emigranata slične. Posećujemo jedni druge na rođendanima i slavama. Jaka je srpska zajednica i voleo bih da Čikago postane kulturni i biznis centar dijaspore na severno-američkom kontinentu. Imamo vrlo aktivno srpsko pozorište “Mira Sremčević” i Srpski filmski festival. O dešavanjima se informišemo putem sajta “Chicago Dešavanja”. Imamo sjajne muzičare: Ivana Lola Šalipur, Miloš Đorđević, grupe Krimigranti, La Kampanela i Rock YUnion. Nedavno je grupa Coolturna Reanimacija organizovala svirku i okupila još bendova uz pomoć čije muzike je sakupljen novac za organizaciju “PODRŽI ŽIVOT” koji je poslat u Srbiju. Mi to ovde tako radimo.
Đurđevak: Jeste li ostvarili “American dream”?
Nikola: Svako kreira svoj “Američki san”, isuviše smo kratko ovde, ne bih rekao da jesam. Verujem da mogu više, da sam tek na početku. Pitajte me za trideset godina. Za sada je dobro, zdravi smo, lepo radimo i stvari teku kako treba.
Foto: Sve fotografije su iz privatne arhive Nikole Vučićevića